NASILJE NAŠE SVAGDAŠNJE
Nasilje, etimološki gledano dolazi od riječi sila. Primijeniti prema nekome ili nečemu silu. Da bismo govorili o nasilju u današnjem shvaćanju tog pojma, potrebno je prisustvo sljedećih elemenata: namjera nasilnog ponašanja, cilj je povrjeđivanje drugoga, stjecanje moći, okrutnost usmjerena prema drugome. U skladu s time većina suvremenih taksonomija nasilje dijeli na:
1. Fizičko nasilje (udaranje, guranje, čupanje, gađanje, šamaranje, napad različitim predmetima, pljuvanje…, bez obzira da li je nastala tjelesna povreda)
2. Verbalno (vrijeđanje, ismijavanje, prijetnje, psovanje…)
3. Psihičko (ponižavanje, stvaranje straha i oduzimanje dostojanstva, oštećivanje stvari i imovine, dovođenje u podređeni položaj)
4. Socijalno (izbjegavanje, ignoriranje, isključivanje iz skupine, širenje zlobnih tračeva s ciljem izoliranja – više koriste djevojčice i djevojke, indirektna agresija)
5. Seksualno nasilje (spolno)- uključuje neželjeni fizički kontakt i uvredljive komentare
6. Ekonomsko i kulturalno nasilje (na nacionalnoj, religijskoj, rasnoj osnovi)
7. Nasilje prema životinjama i prirodi (ekocid)
8. Nasilje u obitelji (nasilje nad djetetom, nasilje među supružnicima, nasilje nad roditeljima, nasilje nad starijim članovima obitelji)
9. Nasilje među vršnjacima (bullying, cyberbullying) uključujući i adolescentske veze
10. Nasilje prema samome sebi (samoozljeđivanje, suicid)
Nasilje i nasilna djela, delikti nisu novi fenomen već su prisutni od samih početaka ljudske civilizacije. U životinjskom svijetu postoji borba za preživljavanje i agresivnost u funkciji opstanka. Ljudsku vrstu, Homo sapienssapiens, od njezinih prijatelja iz zajedničke obitelji sisavaca i primata razlikuje upravo sposobnost korištenja viših funkcija neokorteksa (osobito prefrontalnog režnja) koji uključuju razum, sposobnost planiranja i zauzimanje različitih perspektiva, spoznavanje uzročno-posljedičnih odnosa svojih djela i akcija, empatija, altruizam, prosocijalnost, kontrola i samoregulacija impulsa i nagona (uključujući i agresivnost).
Upravo to, naša mala braća životinje svojom neurobiološkom uvjetovanošću ne mogu. Mi imamo odabir, da li ćemo živjeti koristeći samo životinjski, animalni dio našeg paleokorteksa (tzv. gmazovski i sisavski um) ili ćemo razvijati i implementirati naše više, ljudske potencijale. Agresija i nasilje, definitivno ne pripadaju čovjeku kao „kruni stvaranja i stvorenja“, „slici Božjoj“ (imago Dei) prema principima biblijsko-teološke antropologije.
Danas polazimo od pretpostavke da se nasilnici ne rađaju (iznimka kod psihopatskih ličnosti), već stvaraju kompleksnim procesom učenja. I tu, kao i u općenitom psihosocijalnom funkcioniranju i kvaliteti života veliku ulogu igraju rana životna iskustva s roditeljima, skrbnicima u formiranju privrženosti koja ostaje važna determinanta emocionalne prilagodbe i zadovoljstva tijekom čitavog života.
U području mentalnog zdravlja djece i mladih posebno je važan fenomen vršnjačkog nasilja/zlostavljanja za koji koristimo stručni termin bullying. Pod bullyingom podrazumijevamo oblik agresivnog ponašanja (jednog djeteta ili grupe) koje je namjerno, svjesno i smišljeno. Cilj mu je povrijediti, zastrašiti, poniziti ili/i izolirati dijete žrtvu. Takva ponašanja su usmjerena na isto dijete. Traju duže vremensko razdoblje te se ponavljaju više puta (najmanje 2-3 puta mjesečno). Prisutan je nesrazmjer snaga (onaj koji zlostavlja je jači, agresivniji, hrabriji i samopouzdaniji od onog koji trpi) te se uspostavlja neravnopravan odnos nadmoć-bespomoćnost, moć-nemoć. Često je prisutno uživanje u nadmoći onog koji zlostavlja i osjećaj poniženosti onog koji trpi.
Važno je i razlikovati što vršnjačko nasilje/zlostavljanje/bullying nije. Ako je riječ o jednokratnom sukobu, incidentu koji nema tendenciju ponavljanja; prijateljskoj svađi ili nesporazumu; nenamjernom nanošenju boli; prijateljskom odmjeravanju snaga te rješavanju sukoba između prijatelje iste moći i snage, onda to ne definiramo kao bullying, iako može sadržavati (osobito među dječacima) i elemente fizičkog i verbalnog nasilja.
Danas znamo iz velikog broja istraživanja da nasilje i zlostavljanje rezultiraju negativnim posljedicama u zdravstvenom, emocionalnom, školskom i društvenom funkcioniranju djeteta (ali i odrasle osobe). U težim slučajevima može doći do pojave posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), anksioznosti, depresivnosti pa čak i suicida.
Nažalost, kolokvijalna sintagma „ožiljci od nasilja ostaju”, pokazala se točnom u aspektu dugotrajnih, čak i transgeneracijskih posljedica nasilja i zlostavljanja.
Istraživanja karakteristika žrtve i zlostavljača pokazala su određene obrasce koji povećavaju vjerojatnost za jednu od dijametralno suprotnih kategorija, koje su često prisutne kod istog djeteta (žrtva je ujedno i zlostavljač, i obratno).
Vrlo često žrtva zlostavljanja postaje dijete koje je već žrtva obiteljskog nasilja, spolnog zlostavljanja ili nekog drugog oblika teže traumatizacije. Djeca koja se po nekih karakteristikama razlikuju od (nepostojećeg) „prosječnog djeteta“. Bilo da je riječ o pozitivnim karakteristikama poput; darovitosti, marljivosti, pristojnog i ne-rizičnog ponašanja (ne konzumacije alkohola, cigareta, droga, odgovornog spolnog ponašanja) ili o prisutnim određenim teškoćama; dijete s invaliditetom/teškoćama u razvoju, dijete siromašnih roditelja, dijete razvedenih roditelja, udomljena djeca i djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Djeca pripadnici nacionalnih, rasnih i vjerskih manjina također su u povećanom riziku od viktimizacije.
S druge strane, zlostavljači / nasilnici često pokazuju sljedeće karakteristike:
• često ometaju nastavu
• imaju loš uspjeh u školi
• imaju lošiju pažnju i koncentraciju
• upadaju u tučnjave s drugom djecom
• na zadirkivanje i kritiku reagiraju iznimnom ljutnjom i osvetom
• gledaju nasilne filmove i igraju nasilne igrice
• druže se s drugom djecom koja su poznata po agresivnosti i neposlušnosti
• suprotstavljaju se odraslima i ne slušaju
• okrutni su prema životinjama
• nemaju suosjećanja s drugima
• imaju potrebu osjetiti kontrolu i moć nad drugima
• imaju lošu samokontrolu
• nedostaje im suosjećanje za žrtve /za druge
• skloni su ljutnji i „lako eksplodiraju”
• skloni su kršenju školskih pravila
• sukobljavaju se s odraslim osobama
• teško se nose s frustrirajućim situacijama
• često su i sami bili žrtve fizičkog zlostavljanja i nasilništva u školi (ili u obitelji)
(prema Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, 2007)
U današnje digitalizirano, virtualno doba mediji imaju izuzetno veliki utjecaj na razvoj stavova, doživljavanja i ponašanja kod djece i mladih.
Djeca i mladi provode većinu svog slobodnog vremena pod utjecajem medija (PC, TV, mobitel, konzole). Prema Američkoj pedijatrijskoj akademiji prosječno dijete do dobi od cca. 11 godina vidjelo je 8000 umorstava/ubojstava i 100 000 ostalih nasilnih djela u medijima.
Danas, iz brojnih istraživanja znamo da nasilni medijski sadržaji (osobito interaktivne video/PC igre i društvene mreže) negativno utječu na način da:
– djeca postaju tolerantniji na nasilje (adaptacija)
– javlja se gubitak suosjećanja (empatije) na bol i patnju drugih, osobito prema onima koji trpe nasilje (žrtvama)
– nasilje se „glorificira i legitimizira“ kao prihvatljiv, sveprisutan, poželjan i dominantan način rješavanja sukoba i konfliktnih situacija
Današnje generacije djece koja uče o životu i svijetu, „žive život“ primarno virtualno, ispred i s ekranima nemaju priliku primjereno razvijati emocionalnu niti socijalnu inteligenciju. Ako znamo da upravo te socijalno-emocionalne kompetencije najviše doprinose našoj uspješnosti i zadovoljstvu u osobnom, partnerskom i profesionalnom životu, onda kao stručnjaci, roditelji i svi koji se bavimo djecom moramo postati jako zabrinuti i urgentno angažirati sve raspoložive resurse u zajedničkom radu na pravilnom i odgovornom medijskom opismenjavanju naše djece i mladih.
Uz suvremene tehnologije vežemo i pojam sve raširenijeg elektroničkog nasilja tzv. cyberbullyinga. Globalna i neprekidna sveprisutnost interneta i društvenih mreža pojačava učinak nasilja i zlostavljanja. Vrijeđanje, ponižavanje, prijetnje, maliciozne laži, klevete, i ostali neprimjereni sadržaji sada mogu biti aktivni i „raditi“ 24 sata dnevno pred bezbrojnom publikom. Osnivaju se grupe mržnje na društvenim mrežama koje direktno adresiraju žrtvu. Anonimnost interneta dodatno potiče zlostavljače i nasilnike jer stječu dojam da ih ona oslobađa odgovornosti za napisani i objavljeni sadržaj.
Uspješni programi prevencije nasilja i zlostavljanja među djecom i mladima
U radu s djecom (od predškolske dobi) preporuča se primjena programa primarne, univerzalne prevencije nasilja u formi edukativno-prevencijskih treninga razvijanja emocionalnih, socijalnih i moralnih kompetencija koje su temelj razvoju pozitivne i nenasilne ličnosti te nenasilnih obrazaca ponašanja djece i mladih.
Programi bi trebali na interaktivan i holistički način putem radionica za djecu i roditelje obrađivati sljedeće razvojne cjeline:
1. razvoj emocionalnih kompetencija (emocionalno opismenjavanje, kontrola bijesa i ljutnje, empatija)
2. razvoj socijalnih kompetencija (upravljanje sukobima, nenasilno rješavanje sukoba, sprječavanje nasilja, timski rad)
3. razvoj moralnih kompetencija (altruizam, prihvaćanje različitosti i tolerancija)
4. jačanje samopouzdanja, samostalnosti te odgovornost za vlastito ponašanje
5. razvoj komunikacijskih kompetencija (aktivno slušanje, nenasilna komunikacija, asertivnost)
6. metode suočavanja sa stresom (opuštanje, imaginacija)
Djecu i mlade trebamo, na iskustveni način kroz praktične vježbe i primjere, naučiti kako proraditi konfliktne situacije, suočiti se s vlastitim negativnim emocijama (strah, bijes, ljutnja, razočarenje, tuga…), primjereno ih izraziti u komunikaciji s drugima, asertivno se zauzeti za sebe i nenasilno rješavati sukobe, razumjeti i prihvatiti različitosti kod sebe i drugih kao preduvjet razvijanja tolerancije, razviti empatiju. Pokazalo se jako učinkovitim kada su se sadržaji i vještine naučene tijekom radionica „ponovile“ i transferirale na svakodnevne životne situacije u obliku „domaćih zadaća“.
Važno je imati na umu činjenicu, da smo mi odrasli (roditelji, bake, djedovi, skrbnici, odgojno-obrazovni djelatnici, stručnjaci, mediji) model i uzor ponašanja za našu djecu.
Način na koji mi rješavamo naše životne i svakodnevne probleme, suočavamo se sa stresom i frustracijama, nosimo se s našim gubicima utječe na djecu snažnije i dugotrajnije od naših verbalnih uputa, riječi, prodika i dociranja.
Američki publicist Robert Fulghum sažeo je taj važni pedagoški princip sljedećom rečenicom „Nemojte brinuti jer vas vaša djeca ne slušaju, brinite jer vas stalno gledaju.“
Završio bih riječima velikog mirotvorca Mahatme Gandhija. „Nenasilje je najjače oružje na raspolaganju čovječanstvu“. Rad na borbi protiv nasilja, u nama samima i izvan nas, svakodnevni je i kontantan proces koji je dio naše mentalne higijene, osobnog rasta i razvoja.
Za sva dodatna pitanja radoVam stojim na raspolaganju!
Armin Hadžić, prof.
dipl. psiholog
E-mail: psihologijarmin@gmail.com